“Jedino mi je žao što nova generacija Cro djece u Geelongu nikada neće doživjeti ovo...”
Mnogim hrvatskim mladićima u Geelongu kojima je pok. Vlč Stjepan Gnječ pristupio da obuče apostolske haljine, a kasnije i rimske vojničke kostime (stražare), to se tada činilo kao dobra prilika.
Možda se radilo o mladenačkoj zabavi, provodu, prilici za 'perverziranje' na zgodne, mlade Hrvatice s oltara ili čak o prilici da izađu iz same crkvene službe, dok su roditelji unutra.
Ubod tuge i žaljenja
Ovih dana, međutim, kada se sada sredovječni – au slučaju ranijih generacija, ostarjeli – muškarci osvrću na te dane s ljubavlju i nostalgijom, postoji i doza tuge.
Tuga i žaljenje što sadašnja generacija – u mnogim slučajevima njihova vlastita djeca – neće doživjeti ono što su doživjeli njihovi roditelji, bake i djedovi.
Prije mnogo godina…
“Bilo je to najuzbudljivije doba godine za nas mlade u to vrijeme,” prisjetio se David Deak, koji ovih dana živi u Melbourneu sa svojom mladom obitelji.
"Ljudi bi obično bježali od toga da ih 'pokojni' (pokojni) Gnječ pita. Ali ovo je bila jedina stvar zbog koje smo trčali k njemu, da nam zapiše imena", nasmijao se.
Prema Deakovim riječima, čiji je otac Ivica do danas ostao crkovnjar (crkveni starješina), biti dio nečeg tako jedinstvenog bio je zaista topao i lijep osjećaj koji je sada teško objasniti.
"Kad vidim ljude koje nisam vidio doslovno desetljećima, jedna od prvih stvari koja mi padne na pamet je vrijeme kada smo zajedno radili stra žari . Ta draga sjećanja čuvam cijeli život", priznao je.
Sredina 1990-ih bilo je vrijeme kada je Hrvatska prolazila kroz turbulentno razdoblje svoje povijesti, istražujući svoju novostečenu neovisnost, ali u isto vrijeme boreći se u ogorčenom Domovinskom ratu protiv srpskih agresora kako bi osigurala svoju slobodu i suverenitet. Što se na kraju i dogodilo.
U Australiji, u Geelongu, hrvatska je zajednica proživljavala svoje najaktivnije i najponosnije razdoblje.
Druženje i zajedništvo zajednice
Steve Vasilevski s velikom se radošću prisjeća druženja i zajedništva tadašnje zajednice. Posebice vlastite veze s Hrvatskom katoličkom crkvom i starijim generacijama stra ž ara.
“Za mene je bila prava privilegija biti dio apostola i stražarija u uskrsno vrijeme”, rekao je Vasilevski, čija je majka Vida – koja je u međuvremenu preminula – bila 'Volaruša' (djevojačko joj je prezime bilo Volarević) i također potječe iz rodnog grada Vlča Stjepana Gnječa, Metkovića, u Hrvatskoj.
“Učinio sam to još 1995. i bilo je jako zabavno sudjelovati u slavlju najsvetijeg doba godine,” prisjetio se Vasilevski, veliki obožavatelj heavy metal glazbe koji je tada imao duge lepršave kose i zaista ne bi izgledao neprikladno u Isusova vremena!
Uspomene na posljednje Starješine
Tomislav Butković je predsjednik Hrvatskog društvenog centra u Geelongu, bio je član završne grupe stražari 2012. godine i zapravo je bio zadnja starješina grupe.
"Bilo je to stvarno dobro doba godine. Pogotovo ako neke dječake nisi vidio neko vrijeme", rado se prisjeća.
"Svi bismo čekali telefonski poziv ili posjet od pok. Gnječa. Sjećam se da me nazvao David Deak i pitao želim li to učiniti. Nekoliko godina kasnije, morali smo odbiti dečke jer smo ih imali previše!" nasmiješio se, dok su mu sjećanja navirala.
"Bilo je malih običaja koji su se prenosili sa starijih dječaka na mlađe. Na primjer, puštanje starijih dječaka na 7/11 niz cestu ili u McDonalds, budući da je bilo onih koji su mogli voziti pokraj te pozornice", prisjetio se.
“Gurati ljude u grmlje sa strane crkve, stavljati nove dečke na najdužu smjenu, a stariji dečki prvi birati kostime jer su se svi počeli raspadati”, smije se Butković prisjećajući se događaja koji su oblikovali njegovu i mladost mnogih drugih, iz nekog prošlog vremena.
"Bilo je tužno vidjeti da je sve završilo odlaskom Stipe. Veselio sam se što ću ulogu vođe prenijeti na nekog od mlađih dečkiju", nastavio je Butković.
“Dečki koji su zajedno radili stražari uvijek će imati one uspomene koje često budimo kad smo zajedno”, dodao je.
Ritual punoljetstva
Za Deaka se to osjećalo kao ritual odrastanja, kao dio odrastanja u Bell Parku.
“Prvi put biste radili stra žari , a zatim bi vas inicirali u određene rituale poput guranja u grmlje”, nasmijao se.
"Onda biste to radili 3-4 godine i odjednom biste diktirali kada želite ući unutra. Novajlije bi uvijek imale najdužu "smjenu" u zaštiti groba (groba), dok bi se starije glave razbijale vani!"
“Uskoro ćeš postati vođa i shvatiti da to radiš sedam godina!” nastavio je Deak svoje nostalgično putovanje stazom sjećanja.
“Osvrćete se na neke od najboljih lidera prije vas i ponosni ste što ste na toj listi imena kao 'starješina' , uz bok ljudima poput Alojza Kožine i Antona Cosića.
“Tada sam bio ja, a ja sam palicu predao Tomislavu Butkoviću, koji je bio posljednji prije nego što je tradicija umrla s Velikim Gnječem”, rekao je Deak.
Posljednja legija stražara pojavila se u crkvi Svete Obitelji 2012. godine, a činili su je mladići: Tomislav Butković (vođa), Luka Sesar, Tomislav Tabak, Damian Matijević, Luka Fantela, Petar Ivelja, Antony Ivelja, Danijel Roksa, Mile Iličić, Joey Čičak i Mario Ivanković.
'Trećeg dana, vrlo rano!'
Osim stražara , brinulo se i za mlade djevojke u zajednici. Svake godine s ponosom bi se birale tri mlade djevojke koje bi preuzele ulogu tri Marije koje su pratile Isusov grob, a koje bi zauzvrat pozdravio anđeo, dok su članice ženskog djevojačkog zbora bile poznate kao 'slavuji' (slavuji).
Prema Deaku, određena fraza će ga uvijek ugodno proganjati cijeli život.
"Postoje četiri riječi koje nikada neću zaboraviti. Trenuci prije nego što padnu pred oltar, dok je svjetlosni šou ludovao i vjernici čekali suspregnuta daha, pok. Gnječ bi svojim gromkim glasom započinjao šou sada već kultnom... 'trećeg dana, vrlo rano' (vrlo rano trećeg dana)!
"Jedino mi je žao što nova generacija Cro djece u Bell Parku - u Geelongu - nikada neće doživjeti ono što smo mi."
1. DIO – Postoji stara hrvatska izreka koja kaže: „Tek kad nešto izgubiš, istinski cijeniš ono što si imao“. To je osobito istinito kada je u pitanju uskršnja tradicija u Geelongu koju mnogi još uvijek drže...
Za čitanje prvog dijela kliknite na sljedeću poveznicu:
Zaboravljena uskršnja tradicija u Geelongu Pt1