Hrvatska oplakuje odlazak pape Franje s dubokim poštovanjem, odražavajući dugogodišnje veze nacije s Vatikanom i katoličkom vjerom.
Od odavanja počasti uskršnjoj misi do nacionalnog Dana žalosti, Hrvati odaju počast duhovnom vođi zapamćenom po svojoj poniznosti, suosjećanju i povijesnoj povezanosti s njihovim identitetom. Otkrijte kako je papa Franjo utjecao na Hrvatsku i zašto njegova ostavština tako duboko odjekuje.
Hrvatska se s pijetetom oprostila od pape Franje
Hrvatska se s pijetetom oprašta od pape Franje. Tužna vijest o njegovom odlasku zatekla je brojne vjernike tijekom mise na Uskrsni ponedjeljak, vidno potreseni i ožalošćeni.
“Bio je svjedok evanđeoske jednostavnosti i duboke duhovnosti, a njegova životna služba bila je, kako bi rekao sveti Pavao, živa žrtva, sveta i Bogu ugodna”, istaknuo je zagrebački nadbiskup monsinjor Dražen Kutleša, kojega je papa Franjo imenovao na tu visoku službu.
Pomno biranim riječima sućut su izrazili najviši državni dužnosnici i gotovo sve političke stranke. U crkvama se služe mise zadušnice, a na dan sprovoda u svim će crkvama zvoniti zvona u trajanju od petnaest minuta. Taj će dan u Hrvatskoj biti proglašen Danom žalosti.
Oni koji su imali priliku osobno upoznati Papu svoja su sjećanja javno podijelili. Govorili su o njegovoj skromnosti, jednostavnosti u komunikaciji, smislu za humor i sklonosti običnim ljudima. Istaknuli su i kako je štitio marginalizirane skupine, iskazivao milosrđe prema odbačenima i onima u potrebi.
Povijesne veze Hrvatske i Svete Stolice
Hrvati su oduvijek cijenili Svetu Stolicu i Vatikan. To je dio njihove tradicije, ali i povijesnih okolnosti. Od rimskog pape, kako povijest podsjeća, stiglo je međunarodno priznanje prvih hrvatskih vladara.
“Ljubljenom sinu Branimiru” početak je poslanice pape Ivana VIII iz 879. godine u kojoj je blagoslovio “za njega, njegov narod i njegovu zemlju”. Čak iu dugom razdoblju koje je uslijedilo, kada još nije bilo hrvatske države, Hrvati su tražili potporu u rimskom biskupu.
Ostali su vjerni i za vrijeme komunizma, kada vlasti, unatoč njihovim nasilnim naporima, nisu uspjele odvojiti Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana. Štoviše, papa Ivan Pavao II odigrao je ključnu ulogu u međunarodnom priznanju neovisne Hrvatske 1992. godine.
Odnos s papom Franjom oblikovan poviješću
Uzimajući sve to u obzir, ne čudi da se odnos Hrvata i pape Franje načelno temelji na ovoj povijesnoj vezi. I to bez obzira na određena razmimoilaženja koja su se pojavila oko pojedinih pitanja.
Neki su u Hrvatskoj kao veliko postignuće slavili sklonost pape Franje modernizaciji Crkve, a drugi su se zalagali za Crkvu koja će čuvati tradicionalne vrijednosti.
Neslaganja je bilo i oko procesa kanonizacije – proglašenja svetim – blaženog Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, kojeg su komunističke vlasti osudile na zatvorsku kaznu. Umro je u kućnom pritvoru, au Hrvatskoj ga se smatra mučenikom vjere.
Iako je o kardinalu Stepincu uvijek govorio pozitivno, papa Franjo formirao je mješovitu katoličko-pravoslavnu komisiju za preispitivanje njegove uloge tijekom Drugog svjetskog rata. Ta je odluka, na žalost mnogih Stepinčevih štovatelja, zaustavila cijeli proces.
Ipak, Hrvati su u rimskom biskupu uvijek doživljavali vođu svoje katoličke vjere i svojevrsnog zagovornika svoga naroda. Neki tu ulogu ispunjavaju više, neki manje. Tako se i papa Franjo ispraća s dužnim poštovanjem, jer je riječ o instituciji uz koju je hrvatski narod povijesno vezan.
Što se tiče izbora novog pape, kod Hrvata je običaj da se, kad netko umre, izbjegavaju nagađanja tko će doći na njegovo mjesto - barem dok se ne završi sprovodni obred. Tek tada će se izraziti očekivanja u vezi s njegovim nasljednikom.