Zoran Juraj Sabljak i Tonći Prusac: Ishod izbora 2025. dao je hrvatskoj zajednici jasnu potrebu da se zalaže za svoje prioritete pod laburističkom vladom koju osnažuje snažna većina. Za hrvatsko-australske državljane fokus se sada prebacuje na osiguravanje da se laburističke politike pretvore u opipljive koristi: pristupačne obiteljske kuće u kulturnim središtima, podrška starijim roditeljima koji žrtvuju mirovinsku štednju i zaštita naših festivala, škola i poduzeća koja povezuju našu zajednicu, a istovremeno ostaju oprezni prema potencijalnom prekoračenju nadležnosti socijalističkih vlada. Evo samo nekih od izazova s kojima se suočavamo.
Ekonomski pritisci i obiteljske žrtve
Australska laburistička stranka (ALP) ponovno je izabrana s većom podrškom nego prije. To je stavilo fokus na njihove ekonomske planove, posebno jer se hrvatsko-australske obitelji bore s rastućim troškovima života. Laburisti obećavaju da će stanovanje učiniti pristupačnijim, povećati plaće i kontrolirati inflaciju - sve su to važna pitanja za hrvatsko-australske građane koji cijene podršku članovima obitelji kroz generacije.
Visoke najamnine, usporavanje plaća i stalna inflacija opteretile su mnoga kućanstva. Stariji hrvatsko-australski državljani često odgađaju odlazak u mirovinu kako bi financijski pomogli svojoj djeci i unucima. To pokazuje duboku migrantsku vrijednost žrtvovanja, gdje vlasništvo nad imovinom znači stabilnost i uspjeh. Međutim, mlađi hrvatsko-australski državljani sve više osjećaju da nikada neće posjedovati domove, što riskira prekid važnih kulturnih tradicija povezanih s financijskom sigurnošću.
Druge laburističke politike - poput povrata računa za energiju, subvencija za brigu o djeci i viših minimalnih plaća - mogle bi pomoći kućanstvima da uštede novac. No veliki izazovi ostaju: kvalificirani hrvatsko-australski državljani suočavaju se sa stagnacijom plaća unatoč laburističkim reformama, dok se mala poduzeća (uobičajena u zajednici) bore s visokim operativnim troškovima.
Socijalizam
Za hrvatsko-australske državljane, pojam „socijalizam“ ne evocira apstraktnu ideologiju već osobnu traumu: potiskivanje kulturnog identiteta, prisilnu asimilaciju i prekid obiteljskih veza pod jugoslavenskim režimom.
Ova povijest objašnjava oprezan prijem zajednice prema politikama koje proširuju državnu vlast, čak i pod umjerenom laburističkom vladom u Australiji. Iako socijaldemokratska agenda laburista nema sličnosti s tvrdokornim socijalizmom jugoslavenskog tipa, stariji Hrvati i dalje su vrlo svjesni rizika birokratskog prekomjernog djelovanja.
Hrvatska zajednica u Australiji, kao i mnoge poslijeratne migrantske skupine, suočava se s paradoksom asimilacije: kako se integriraju u šire društvo, smanjuje im se pristup financiranju očuvanja kulturne baštine i institucionalnoj potpori.
Ovaj trend odražava širu promjenu politike koja daje prioritet dolasku novijih migranata, često na štetu starijih zajednica. Nedavna odluka Sveučilišta Macquarie o ukidanju programa hrvatskog jezika koji se provodi više od 40 godina izazvala je ogorčenje, a peticije su tvrdile da je jezik i dalje ključan za „multikulturalne aktivnosti i industrijske prijevode“.
Multikulturalizam
Obnovljeni fokus Laburističke stranke na multikulturalizam pod Albaneseovom vladom nije preokrenuo ovaj pad podrške. Za australske Hrvate ovo zanemarivanje izaziva povijesne napetosti. U 1960-ima i 70-ima, laburističke figure poput Gougha Whitlama otvoreno su stigmatizirale Hrvate kao "fašiste", koristeći politiku Hladnog rata kao oružje kako bi delegitimizirale njihov identitet.
Kao rezultat toga, hrvatski migranti, od kojih su mnogi bili antikomunisti i katolici, postali su političke mete. Whitlamove su primjedbe doprinijele desetljećima stigmatizacije, a Laburistička stranka je hrvatski nacionalizam prikazivala kao inherentno ekstremistički, unatoč ograničenim dokazima o raširenom radikalizmu unutar zajednice. Čak i pola stoljeća kasnije, sjećanja na to burno razdoblje ostaju živa unutar hrvatske zajednice.
Multikulturalni uspjeh Australije ovisi o uravnoteženoj podršci novim i starim migrantskim zajednicama. Pad obrazovanja na hrvatskom jeziku i financiranja kulture signalizira kritičan neuspjeh Laburističke stranke u odavanju počasti doprinosima poslijeratnih Europljana.
Pod nadzorom laburista, neadekvatna intervencija prijeti bogatoj tapiseriji hrvatsko-australskog života - od folklornih festivala do nogometnih klubova - koja sada riskira da padne u zaborav, kao žrtva asimilacijske politike stranke i pogrešnih političkih prioriteta.
Kućište
Kao što je gore spomenuto, izborni uspjeh laburista ovisit će o brzoj izgradnji većeg broja stambenih jedinica i osiguravanju da njihove politike troškova života zapravo pomažu multikulturalnim obiteljima radničke klase. U našem slučaju, hrvatsko-australskim državljanima koji žive u Australiji.
Rastuće cijene nekretnina, koje sada u prosjeku iznose preko milijun dolara u gradovima poput Sydneya i Melbournea, zajedno s rastućim kamatnim stopama, učinile su hipoteke nedostižnim za mnoge. Laburistički fond za budućnost Australije, vrijedan 10 milijardi dolara, ima za cilj izgraditi 30 000 socijalnih i pristupačnih domova tijekom pet godina.
Vladini stambeni programi
Program „Pomoć pri kupnji“ također bi mogao pomoći kupcima prvog doma. Ovi planovi mogli bi polako pomoći hrvatsko-australskim državljanima da pristupe stanovanju, ali mnogi sumnjaju hoće li izgradnja više domova zapravo brzo sniziti najamnine ili cijene.
Stariji članovi zajednice koji već pomažu odrasloj djeci možda neće odmah osjetiti olakšanje.
Kad smo već kod toga, prema nedavnim podacima Eurostata , prosječna dob u kojoj mladi odrasli Hrvati u Hrvatskoj napuštaju roditeljski dom je 31,8 godina, što ih svrstava na prvo mjesto na listi europskih zemalja.
Ovaj trend odražava mješavinu kulturnih tradicija i snažnih obiteljskih veza koje definiraju život u Hrvatskoj, ali i ekonomske pritiske s kojima se suočavaju prosječni mladi Hrvati, a koji su slični onima ovdje u Australiji u vremenima globalne ekonomske i političke neizvjesnosti.
Što se tiče situacije u Australiji, bez brze i ciljane pomoći, tradicija samostalnosti članova hrvatske zajednice mogla bi biti ugrožena, a djeca bi mogla biti prisiljena ostati kod kuće dulje nego što je prvobitno planirano.
S druge strane, to bi moglo imati i svoje pozitivne strane.
Sjećate li se one stare izreke 'potrebno je cijelo selo da se odgoji dijete'? Pa, zbog prisilnih okolnosti, Baba i Dida bi mogli završiti čuvajući unuke kod kuće, dok su roditelji prisiljeni raditi dva (ili više) poslova - samo da bi napredovali u životu - a zatim se vratiti kući djeci... i svojim roditeljima!
Baš kao u Hrvatskoj…
Što dalje, što je sljedeće?
Hrvatsko-australske obitelji (i pojedinci), uglavnom, čine dio većinske radničke srednje klase u Australiji i često se nalaze u izbornim jedinicama koje se mogu smatrati "sigurnim laburističkim" mjestima. Općenito govoreći, u radničkim regijama, pretežno u zapadnim predgrađima većih gradova.
Tijekom izborne kampanje, to se može smatrati velikim nedostatkom u usporedbi s onima koji se nalaze na marginalnim mjestima gdje političari vrlo aktivno 'obećavaju svijet', dok se bore s obećanjima i predizbornim 'kupovinom glasova' kako bi pridobili podršku na glasačkim kutijama.
Lekcije koje treba naučiti
Pouka za hrvatsko-australske birače – ali i za širu populaciju – jest da nastoje pretvoriti sva svoja „sigurna mjesta“ u marginalna na sljedećim izborima, što će se prevesti u bolje financiranje infrastrukture, kao i financiranje posebno za lokalne projekte i organizacije u zajednici koji će koristiti njihovim individualnim okolnostima.
Zanimljivo je da je jedino financiranje koje je obećano bilo kojoj hrvatskoj organizaciji tijekom nedavne izborne kampanje – koliko znamo – bilo 3,5 milijuna dolara koje su laburisti obećali za proširenje klupskih prostorija u Dinamu u St Albansu. Imajte na umu da se Dinamo nalazi u vrlo sigurnom laburističkom izbornom području.
Istina, liberali su također obećali podršku Dinamu, obećavši 1,5 milijuna dolara financiranja za isti cilj. Sada strpljivo čekamo hoće li se obećanje laburista materijalizirati u financiranje u sljedećih nekoliko godina.
Zajednici je potrebna bolja organizacija
U međuvremenu, mi kao (hrvatska) zajednica moramo postati bolje organizirani, bolje koordinirani i svakako aktivniji u glavnim multikulturalnim organizacijama, kao i u svijetu politike kroz bilo koju stranku za koju smatramo da joj možemo najviše doprinijeti.
Iznad svega, moramo naučiti biti „pametniji“ kao zajednica i tražiti načine ne samo za dobivanje vanjskog financiranja i pomoći, već i (interno) kako se najbolje organizirati iznutra, posebno tijekom izbora.
Sjećajući se ekonomske i političke klime s kraja 80-ih i početka 90-ih, mi kao nacija – kao narod – postigli smo ono što se smatralo nezamislivim.
Lekcija za nas koji idemo u budućnost očito leži u prošlosti. Postigli smo nezamislivo – stvaranje neovisne Hrvatske i konačno pobjedu u ratu za njezinu slobodu – držeći se zajedno i boreći se ujedinjeni.
U nestabilnim i neizvjesnim vremenima poput ovih, uvjeti su zreli za pojavu pravog tipa vođe.
Hoće li australsko-hrvatska zajednica otkriti jednog iznutra... ili ćemo se morati osloniti na vanjsku silu?
Kao što smo to, čini se, činili u mnogim prilikama u našoj poznatoj prošlosti?