Od Županje do Melbournea, njezini stihovi premošćuju vrijeme, jezik i ljubav
Od Suzane Fantov
Fotografije: Ruža D. Bačak, privatni album
U ovom iskrenom i inspirativnom intervjuu razgovaramo s Ružom Dabić-Bučak , pjesnikinjom rođenom u Hrvatskoj čiji životni put obuhvaća kontinente, generacije i jezike. Od ranih dana u Županji do izgradnje novog života u Melbourneu u Australiji, Ruža je sa sobom nosila duboku ljubav prema domovini i strast prema pripovijedanju. Nakon karijere medicinske sestre, otkrila je moć poezije neposredno prije svog 60. rođendana - i od tada je objavila više zbirki poezije na hrvatskom i engleskom jeziku.
Njene riječi isprepliću teme ljubavi, sjećanja, identiteta i tihe snage žena. Pridružite nam se dok Ruža dijeli priču o tome kako je pronašla svoj glas kasnije u životu i što je potiče da nastavi pisati, stvarati i povezivati se kroz kulture i generacije.
– Možete li se ukratko predstaviti – tko je Ruža, pjesnikinja s dušom – odakle dolazite i čime se danas bavite?
Moja duša nije između dva svijeta. Ta dva svijeta žive u jednom – mojoj duši – u skladu i ljubavi.
Zovem se Ruža Dabić-Bučak. Rođena sam u Hrvatskoj 1950. godine. Krštena sam kao Ruža, ali u djetinjstvu i mladosti bila sam poznata kao Ružica jer sam bila jako mala. Živjela sam i odrasla u Županji, u mom voljenom kvartu Kolonija-Šećerana.
Godine 1971. moj suprug i ja preselili smo se u Melbourne, gdje i danas živimo s naše dvoje djece i troje unučadi.
Svoj radni vijek kao medicinska sestra konzultantica u onkološkoj klinici završila sam 2016. godine.
U mirovini puno pišem. Objavio sam četiri knjige – dvije na hrvatskom i dvije na engleskom jeziku.
Njene zbirke poezije sada su dio književne baštine njenog rodnog grada
Čestitamo na uspjehu! Kako ste se osjećali kada ste saznali da su vaše zbirke poezije uvrštene u katalog Gradske knjižnice Županja?
Osjetila sam neopisivu radost što su knjige kćeri divne, nepismene majke sada u katalogu gradske knjižnice mog rodnog grada, kao dio lokalne zbirke.
Što za vas znači ta povezanost s vašim rodnim mjestom, unatoč mnogim godinama koje ste proveli u Australiji?
Pronašao sam novi, sretan dom u Australiji. Melbourne me dočekao i zaštitio svojim zagrljajem.
To mi je dalo priliku da stvorim svoju budućnost. Zadovoljan sam i sretan.
Ali plamen ljubavi prema mojoj staroj domovini treperi u mom srcu. Nikada ne gubi svoj vječni sjaj.
Kad krenem na svoje posljednje putovanje, preletjet ću preko svoje majke Slavonije i svoje Županje.
Znam da čekaju da im se dijete oprosti, da se vrati.
Županju djevojku možeš izvući iz Županje, ali Županju iz djevojke ne možeš.
Nikad nije prekasno
U jednom razgovoru spomenuli ste da ste počeli pisati samo dva dana prije svog 60. rođendana. Što vas je potaknulo u tom trenutku života?
Pripremali smo se za veliku proslavu mog 60. rođendana. Želio sam pozdraviti naše goste čitajući prikladnu pjesmu. U to vrijeme nisam pisao poeziju. Pročitao sam tisuće knjiga, ali nikada nisam želio pisati poeziju ili prozu, niti sam ikada mislio da to mogu.
Pokušao/la sam nešto pronaći na internetu. Nisam ništa našao/la. Dva dana prije proslave napisao/la sam poruku dobrodošlice i otišao/la u krevet.
Tijekom noći sam se iznenada probudio, otišao u svoju radnu sobu i napisao svoju prvu pjesmu Hvala, a zatim Šezdeset – i na hrvatskom i na engleskom.
Od tada neumorno pišem.
Pišete i na hrvatskom i na engleskom. Kako odlučujete na kojem jeziku pisati?
Možete li nam reći više o zbirkama Petals i Kapljice? Kako su nastale?
Poeziju ne možete pisati po narudžbi ili planu. Pišem kada dođe inspiracija – ponekad na hrvatskom, ponekad na engleskom.
"Petals" slijedi moju prvu knjigu poezije na hrvatskom, "Latice", srž mog pisanja, objavljenu tijekom COVID-19 2021. godine. Namjerno sam je objavila nelektoriranu kao zapis o tome što se dogodilo s hrvatskim jezikom osobe obrazovane u Hrvatskoj, ali koja je živjela u Australiji pola stoljeća.
Sve moje ostale knjige su uređene.
Tada sam shvatila da iako moj sin i kći govore hrvatski, ne mogu shvatiti dušu pjesme napisane na hrvatskom. Moji unuci uopće ne govore hrvatski.
Tako sam odlučila napisati Latice na engleskom – plus mnogo novih pjesama – i to je postalo Petals.
Bilo mi je važno da moja djeca, unuci i buduće generacije ovdje u Australiji znaju odakle dolaze.
Godine 2023. trebala mi je knjiga na hrvatskom i engleskom jeziku koju bih poslala Gradskoj knjižnici Županja za njihovu lokalnu zbirku. Budući da Petals ima tvrdi uvez, a Latice meki uvez, odlučila sam ponovno izdati Latice s tvrdim uvezom kako bi dulje trajale.
Latice i Petals su uređeni.
Zbirka Kapljice sadrži pjesme iz Latica kao i 24 nove pjesme. Po čemu se nove pjesme razlikuju od ranijih?
Nove pjesme su potpuno novi materijal.
Koliko vam je važno da se vaše pjesme sačuvaju za buduće generacije?
Jesu li vaše pjesme uglavnom autobiografske ili fiktivne poetske priče?
Moje knjige su neprocjenjivo nasljeđe za buduće generacije. Mnogo mi znače.
Veliki dio mog opusa je autobiografska poezija. Posvećena je mojoj staroj domovini, njezinim ljudima, običajima i tom dijelu povijesti.
Moj stil pisanja je slobodni stih. Smatram se poetskim pripovjedačem.
Mnoge moje novije pjesme promišljaju o životu, starenju i ljubavi.
Želio sam da Latice i Kapljice pomognu u očuvanju našeg prekrasnog hrvatskog jezika.
Postoje li neke pjesme koje su vam posebno drage i koje biste izdvojili? Zašto?
Teško je odgovoriti. To je kao da pitaš koje oko više volim, desno ili lijevo.
Koliko je teško izraziti emocije i sjećanja na dva jezika kroz poeziju?
Nije mi bilo teško.
Zbog vrlo zahtjevnog posla, odgoja djece i vremenskih ograničenja, nisam mogla rješavati ni križaljke na hrvatskom – čitala sam samo engleske knjige (to je sve što je bilo dostupno u knjižnici godinama), čak sam i sanjala na engleskom.
Kad sam počeo pisati na hrvatskom, bilo je teško. Jezik je živ. Nakon pola stoljeća u Australiji, moj hrvatski nije rastao niti se razvijao.
Novi hrvatski jezik (nakon Domovinskog rata) bio mi je uglavnom nepoznat. Nisam razumio mnogo riječi. Nije to bio hrvatski koji sam naučio 1960-ih.
Od tada sam ponovno naučio hrvatski i mislim da više nemam puno problema. Vrlo dobro govorim engleski.
Imate li uzore među pjesnicima, hrvatskim ili australskim?
Jeste li sudjelovali na književnim večerima ili festivalima u Australiji ili Hrvatskoj?
Volim Tina Ujevića, Konstantina Simonova, a od Australaca Richarda Trembatha.
Jednom mjesečno prisustvujem književnoj večeri u svojoj izdavačkoj kući. Također sudjelujem na natjecanjima u Hrvatskoj.
Jeste li dobili neke nagrade za svoj rad?
Što ste do sada objavili i pripremate li nešto novo?
Objavila sam: Latice, Petals, Kapljice, a u listopadu 2024. svoju najnoviju knjigu poezije na engleskom jeziku Currents of Air & Age – istraživanje života, ljubavi i starenja.
Sada pišem i kratke priče.
Na natječajima udruge Pisci i književnost u Zagrebu odabrano je nekoliko mojih pjesama i uvršteno u knjige.
Jedna pjesma osvojila je Zlatnu diplomu i prvo mjesto zbog svog prekrasnog poetskog stila.
Također su odabrali moju prvu kratku priču za uvrštavanje u knjigu.
Također, izdavačka kuća Prof&Graf iz Tenje uvrstila je šest mojih pjesama u jednu od svojih knjiga.
Zasad imam četiri knjige iz Hrvatske, a još dvije su na putu.
Jučer sam saznao da je Hrvatska iseljenička lirika u New Yorku povodom svoje 25. obljetnice objavila monografiju s djelima mnogih pjesnika iz Argentine, Australije, Brazila i SAD-a – a moj rad i ime su uključeni.
Također sam bio pozvan i postao sam članom grupe Croatian Emigrant Lyric – New York.
Spominjete inspiraciju iz ljubavi, boli, sreće i starih običaja – postoji li dominantna tema u vašem radu?
Da. To je ljubav.
Ljubav u svim oblicima i bojama. Ljubav prema životu, prema ljudima, prema prirodi – posebno prema snijegu.
Volim riječi, čitanje i pisanje.
Najviše od svega volim svoju djecu, unuke, a posebno svog supruga s kojim sam u braku 55 godina – oni su moja najveća inspiracija.
Ljubav je svjetlo života.
Od slobodnog stiha do obiteljskog nasljeđa
Kako vaša obitelj reagira na vaš kreativni rad? Jesu li vaša djeca i unuci vaši najvjerniji čitatelji?
Moja djeca i unuci su ponosni na moj rad, ali nažalost, ne čitaju poeziju.
Važno je da imaju sve moje knjige.
Možda će ih jednog dana pročitati. Ne gubim nadu.
Moj muž je isti kao i naša djeca – ne razumije poeziju – ali mi je potpuna podrška u svemu.
Koju biste poruku željeli podijeliti sa svojim čitateljima kroz svoju poeziju?
Nadam se da će čitatelji mojih pjesama osjetiti barem djelić onoga što sam ja osjećala dok sam ih pisala, da će cijeniti struje vlastitih života – one mirne i kaotične – struje koje ih nose kroz život.
Možete li podijeliti kako izgleda vaš kreativni proces? Imate li određeno vrijeme ili mjesto za pisanje?
Nemam posebno vrijeme. Kad dođe inspiracija, pišem dok ne završim.
Uvijek prvo pišem rukom. Olovka, papir i ja.
Moje omiljeno mjesto za pisanje je dvosjed gdje raširim svoje papire i imam dva telefona za istraživanje.
Najbolje ideje dobijem kad zatvorim oči.
Nakon nekoliko ispravaka, kad sam zadovoljan, rad ide na računalo.
Planirate li zbirku proze ili čak autobiografiju?
Zanimljivo pitanje. Ove godine sam počeo pisati prozu, kratke priče – i uživam u tome.
Kao što sam rekao, jedna priča je pohvaljena i odabrana za knjigu.
Knjiga kratkih priča? Ako poživim dovoljno dugo.
Autobiografija još nije u planu.
Što biste poručili ženama koje će možda tek kasnije u životu otkriti svoju strast, kao što ste vi otkrili s pisanjem?
Drage žene, došlo je vrijeme kada morate sebe staviti na prvo mjesto.
Ako ste pronašli svoju strast, učinite nešto po tom pitanju.
Imaš samo jedan život.
Ako nisi sretan, ne možeš usrećiti nikoga u svom životu.