Intervju s Debrom Gavranich, autoricom knjige 'Djevojka koja je otišla'
Fotografije: privatni album Debre Gavranich
Debra Gavranich nije namjeravala postati spisateljica. Ali priča o njezinoj majci Mariji, mladoj ženi s hrvatskog otoka Korčule koja je prešla svijet u potrazi za novim životom u Australiji, bila je jednostavno presnažna da bi ostala neispričana. Ono što je započelo kao duboko osobni projekt postalo je široko hvaljena knjiga - Djevojka koja je otišla - koja je dirnula čitatelje kroz generacije, kulture i kontinente. Razgovarali smo s Debrom o njezinom odrastanju, putovanju pisanja majčine priče i neočekivanom odazivu koji je knjiga dobila.
Možete li nam reći nešto o sebi i svom spisateljskom putu?
Odrastao sam na dalekom sjeveru Queenslanda na farmi šećerne trske u dolini Cassowary, maloj dolini između Mossmana i Port Douglasa. Bilo je to idilično djetinjstvo i bio sam dio vrlo brižne obitelji. Najmlađi sam od četvero djece, s dvije starije sestre i starijim bratom. Oba moja roditelja bila su iz Blata na otoku Korčuli. Moj otac je bio dječak od oko pet godina kada je emigrirao sa svojom obitelji, pa je odrastao kao vrlo australski dječak. Na primjer, iako se zvao Mladen, svi su ga zvali Laddie. Unatoč tome, Hrvatska i hrvatska kultura bile su vrlo jake i važne u našem domu dok smo odrastali.
Moja braća i sestre govorili su hrvatski kao svoj materinji jezik, ali nažalost, do trenutka kada sam se ja rodio, više se govorio engleski jer su moja braća i sestre išli u školu. Do danas mi je žao što nisam tečno govorio kao oni.
Otpornost, naslijeđe i putovanje migranata
Kako je bilo odrastati kao dijete hrvatskih imigranata u Australiji?
Odrastanje u hrvatskom kućanstvu činilo mi se sasvim normalnim jer su mnoge druge poljoprivredne obitelji u Cassowary Valleyju također bile hrvatske, a sva su djeca imala 'Babu' i 'Didu' kao i ja. Iako je to bio mali grad i nije imao hrvatski klub kao veći gradovi, imali smo vlastitu hrvatsku zajednicu s drugim hrvatskim obiteljima i rođacima moga oca. Uz to, moji su roditelji bili dobro asimilirani i imali su i mnogo australskih prijatelja.
Osjećao sam se ponosno odrastajući kao dijete hrvatskih imigranata. Imao sam sreću da nikada nisam iskusio rasizam. To je možda bilo i zbog činjenice da je Mossman bio dom mnogim obiteljima etničkih migranata, uglavnom iz Italije i Hrvatske. Moja majka, Maria, ostavila je cijelu svoju obitelj iza sebe pa smo odrasli znajući sve o našim brojnim rođacima, tetama i stričevima u Hrvatskoj, a moja majka je bila u stalnom kontaktu s njima putem pošte. Moja starija sestra se zapravo dopisivala na hrvatskom s našim Didom u Blatu. Kako posebno!
Voljela sam što se u našem domu govorio drugi jezik; što sam imala starije rođake i obiteljske prijatelje koji nisu govorili engleski; što je moja majka govorila engleski s jakim naglaskom i nije mogla izgovoriti određene riječi; što moja majka nije znala pisati engleski; što smo u našem domu jeli drugačiju hranu i što smo imali snažnu vezu s dalekom zemljom koja se zove Hrvatska.
Što vas je inspiriralo da napišete roman Djevojka koja je otišla ?
Odrastajući, uvijek sam mislila da je priča moje majke poput bajke, gotovo kao Pepeljuga. Njezino djetinjstvo bilo je puno teškoća jer je rat (Drugi svjetski rat) došao u njezinu zemlju kada je imala devet godina. U početku su njezin otok okupirali Talijani, a zatim Nijemci. Njezina sestra, kao i mnogi drugi u njezinom selu, pobjegla je pridružiti se partizanima i kao dijete pomagala im je u brdima.
Talijani su preuzeli njezinu školu, a zatim je zatvorili. Nije imala hrane, pa su joj kuhali travu u slanoj vodi da jede. Vidjela je ubojstva i mučenja. Djetinjstvo joj je bilo puno straha i gladi. Nakon rata pristala je na brak preko punomoćnika s muškarcem iz svog sela koji je kao dijete otišao i imigrirao u Australiju. Dopisivali su se, slali fotografije i brak preko punomoćnika održan je u Blatu, a punomoćnik je zamijenio mog oca. Konačno je upoznala svog muža godinu dana kasnije kada je brodom putovala iz bivše Jugoslavije u Australiju. Ostavila je za sobom obitelj, prijatelje i sve što joj je bilo poznato i drago.
Ova me priča fascinirala i oduvijek sam znala da ću je jednog dana napisati. Život je postao užurban i nažalost, oba moja roditelja su umrla dok su bili mladi. Bila sam tužna što moja djeca nikada nisu upoznala svoje bake i djedove iz Hrvatske, pa sam na kraju sjela i počela istraživati i pisati. Napisala sam ovu priču za našu obitelj i namjeravala sam je samostalno objaviti. Nisam mislila da će itko drugi biti zainteresiran. Koliko sam samo pogriješila! Prihvatili su je toliki ljudi da sada znam da je namijenjena mnogima jer predstavlja toliko hrabrih migranata.
Kako ste istraživali majčino putovanje i povijesni kontekst tog vremena?
Bilo je prilično teško istražiti ovu priču jer do trenutka kada sam počela prikupljati informacije, oba moja roditelja su već bila preminula. Majka nam je ispričala neke priče iz svog djetinjstva tijekom Drugog svjetskog rata. Srećom, moja kuma, koja je ujedno bila i opunomoćena nevjesta, živi u blizini (blizu Tullyja) i bila je odličan izvor informacija o životu u Blatu tijekom Drugog svjetskog rata. Također sam nekoliko puta putovala u Hrvatsku, intervjuirajući svoje tete, stričeve i rođake. U knjižnici u Blatu pronašla sam izvore koji su detaljno opisivali događaje koji su se dogodili u Blatu tijekom rata. To je bilo neprocjenjivo.
U Australiji sam provela mnogo sati intervjuirajući lokalno stanovništvo, mnogi sada u 80-ima i 90-ima, koji su poznavali moju majku i ispričali su mi mnoge priče o njezinom dolasku i njezinom životu kao mlade nevjeste u Mossmanu. Neke od priča sam smatrala prilično emotivnima jer su to bili događaji koje naša majka nije otkrila.
Kakav je bio emocionalni utjecaj pisanja tako osobne priče?
Iako u priči moje majke postoje tužni dijelovi, ona je bila žena vjere i nade, uvijek zahvalna i sa zaraznim žarom za životom. 'Čaša je uvijek bila napola puna.' Pisanje ove priče smatrala sam vrlo katarzičnim. Bilo je osnažujuće staviti na papir životnu priču svoje majke jer je bila iznimna žena i osjećam se jako ponosno što je ona bila moja majka.
Djevojka koja je otišla istražuje teme migracije, identiteta, otpornosti i ženstvenosti - jesu li te teme bile namjerne od samog početka?
Teme migracije, identiteta, otpornosti i ženstvenosti namjerno su isprepletene kroz ovu priču jer to opisuje Mariju i njezin život. Kada potpisujem primjerke svoje knjige, moja standardna rečenica je 'Uživajte u ovoj priči o snažnoj migrantkinji'. Uključujem riječ 'lokalno' ako je knjiga namijenjena nekome iz dalekog sjevernog Queenslanda jer mislim da to čini još osobnijim pomisao da je živjela u Mossmanu, a zatim u Cairnsu.
Koliki je dio knjige crpljen iz istinitih događaja, a koliki je dio kreativne interpretacije?
Bio sam što temeljitiji u svom istraživanju, jer je ovo istinita priča o njezinom životu i događajima koji su se dogodili tijekom njezina života. Bilo je važno utvrditi točne činjenice.
Očuvanje sjećanja za buduće generacije
Jeste li posjetili Hrvatsku? Kakvo je bilo to iskustvo osobno i kao pisca?
Hrvatska mi je u srcu. Iako sam ponosni Australac, vrlo sam svjestan svog naslijeđa i činjenice da svi moji preci (i majke i očevi) potječu iz Blata. Mnogi članovi moje obitelji (i cijela obitelj moje majke) još uvijek žive u Hrvatskoj. Nedavno sam dobio državljanstvo i pomažem svojoj djeci, braći i sestrama i rođacima na ovom putovanju.
Otkad sam bila mala djevojčica, uvijek sam pričala o posjetu Hrvatskoj i susretu s našim hrvatskim rođacima. Kao 22-godišnjakinja putovala sam u Europu, a vrhunac tog putovanja bilo je vrijeme provedeno u Hrvatskoj. Čim sam kročila na Korčulu, osjetila sam se kao da sam se vratila kući. Ne znam kako bih to opisal, ali osjetila sam to u kostima. Osjećala sam da je ovo mjesto gdje istinski pripadam. Bio je to vrlo emotivan trenutak. Razgovarala sam s drugim dijasporom koji kažu da su se i oni tako osjećali.
Kad je moja knjiga objavljena, knjižničarka iz Blata mi je rekla da su moji opisi Blata toliko točni, kao da sam tamo odrasla. To mi je bio pravi kompliment.
Kakve ste reakcije dobili od čitatelja, posebno onih sa sličnim migrantskim porijeklom?
Djevojka koja je otišla trebala je biti samo za moju obitelj. Namjeravala sam je sama objaviti i tiskati možda 300 primjeraka te prisiliti svu obitelj i prijatelje da kupe primjerak. Cathi Lewis (iz Melbournea) i njezina tvrtka Wild Dingo Press objavili su je u kolovozu 2021. Od tada smo na ludom (na najbolji mogući način) putovanju. Bila je iznimno popularna, prodana u tisućama i tisućama i tisućama. Izgubila sam broj, ali znam da smo u našoj 26. nakladi... mislim.
Dijaspora je prihvatila ovu priču. To mi je bilo jako važno. Mislim da se na nju gleda kao na priču koja predstavlja mnoge i brojni su me ljudi kontaktirali rekavši da je ovo njihova priča ili priča njihovih majki ili baka. Pozvan sam govoriti na mnogim festivalima pisaca, u hrvatskim klubovima, školama i događajima u zajednici. Nebrojeno puta sam intervjuiran i u Australiji i u inozemstvu.
Je li pisanje ove knjige promijenilo vaš odnos prema povijesti vaše obitelji ili nasljeđu vaše majke?
Toliko ljudi priča o mojoj majci da gotovo imam osjećaj da se vratila s nama. Osjećam kao da me s visoka gleda, ovu knjigu i ovo putovanje i govori 'svaka čast, draga'.
Uspjeh ove knjige nadmašio je moja najluđa očekivanja. Pjesma je napisana o Mariji, a glazbenik je koristio tipične hrvatske instrumente tako da zvuči vrlo autentično. Mnogo je suza prolilo onih koji su je slušali. Neprestano su me pitali hoće li se po "Djevojci koja je otišla" snimiti film. Tko zna? Možda se to i dogodi.
Moj krajnji cilj za ovu knjigu je da je hrvatski izdavač kupi i objavi u Hrvatskoj na hrvatskom jeziku. To mi je važno. Moj ujak, moja teta i mnogi moji rođaci u Hrvatskoj ne znaju čitati engleski. Budući da je moja knjiga trenutno dostupna samo na engleskom, nisu je mogli pročitati. Moja teta i ujak su glavni likovi u priči i žalosti me što je nisu mogli pročitati, već su im samo neki odlomci prevedeni.
Imate li planove za još jednu knjigu? Koji biste savjet dali drugima koji žele pisati o prošlosti ili kulturnoj baštini svoje obitelji?
U ovoj fazi nemam želju pisati više knjiga. Radim kao fizioterapeutkinja i strastveno se bavim svojim poslom te nisam imala želju biti spisateljica, ali imala sam želju napisati priču o svojoj majci i sačuvati je za generacije koje dolaze. U tome sam uspjela i više sam nego zadovoljna rezultatom.
Mnogima iz dijaspore savjetovao bih da zabilježe priču svoje obitelji, bilo da se radi o starijim osobama i njihovim iskustvima kako bi se to zabilježilo za kasniju upotrebu, ili da zabilježe, i čvrsto vjerujem da se ove nevjerojatne priče moraju ispričati ili će zauvijek biti izgubljene. Australija je zemlja migranata iz ne tako davne prošlosti. Snaga tih ljudi utkana je u tapiseriju onoga što Australija danas predstavlja. Ove priče moraju živjeti. Naša hrvatska kultura je snažna i ponosni smo na nju.
"Djevojka koja je otišla" više je od pukih memoara - to je dirljiv posveta hrabrosti, vjeri i ljubavi koji definiraju iskustvo migranata. Kroz priču svoje majke, Debra Gavranich je uhvatila nasljeđe koje i dalje inspirira i povezuje generacije čitatelja.
Linkovi za kupnju knjige:
https://www.booktopia.com.au/the-girl-who-left-debra-gavranich/book/9780645140521.html
https://www.amazon.com.au/girl-who-left-Croatia-canefields/dp/064514052X
Pratite The Girl Who Left na službenoj Facebook stranici za novosti: https://www.facebook.com/thegirlwholeft/