Ljubavno pismo hrvatskim proslavama u Australiji – puno okusa, smijeha i nekoliko mutnih fotografija
Fotografije: Hrvatski vjesnik, arhiva, uhvatiti bit hrvatske zabave.
„Kako je dobro vidjeti te opet!“ – Kako mi je drago što te opet vidim! Tako bi trebala započeti svaka prava hrvatska fešta. Jer fešta nikada nije samo zabava – to je veliko okupljanje srca, punih tanjura, glasne glazbe i malo nestašluka (obično uz šljivovicu ), pravi duh hrvatske zabave.
U dalekoj Australiji, gdje Djed Mraz nosi japanke, a Božić miriše više na roštilj nego na snijeg, jedna je tradicija ostala slavno netaknuta: hrvatska fešta . Glasna, puna ljubavi i ponosno domaća – od sarme do pite , od tamburaških melodija do nepogrešive fraze koja se uvijek ušulja neposredno prije ponoći:
“Ajde, samo još jednu za kraj!”
(Hajde, još samo jedno za put!) Sve je to dio hrvatskog zabavnog duha radosti i veselja.
To nisu bile samo zabave. To su bili događaji .
U hrvatskim klubovima diljem Australije – Sydneyju, Melbourneu, Perthu, Adelaideu, Canberri… – fešta je bila svetinja. Sveti dani, blagdani svetaca, vjenčanja, nogometne pobjede, godišnjice, čak i nasumični utorci ako bi neki poznati pjevač doletio iz Zagreba… nije bilo važno. Ako je postojao izgovor, bila je fešta, a svako okupljanje bila je hrvatska zabava.
Bilo je:
– Gostujući izvođači iz domovine koji su prostor ispunili energijom i nezaboravnim pjesmama
– Lokalni hrvatski bendovi koji su mogli svirati do 3 ujutro bez ikakvog znojenja, održavajući duh zabave živim,
– Plesači koji su plesali kolo u krugovima toliko širokim da se rasulo po parkiralištu,
– I uvijek, uvijek netko viče: „Još jednu! Sviraj 'Moja Domovina'!“
I razgovarajmo o fotografijama.
Neki kažu: „ Šteta što tada nismo imali pametne telefone! “ Ali mudri odgovaraju:
„ Možda je to dobra stvar …“
Jer da jesmo – oh, ne – imali bismo dokaz kravata vezanih oko čela, nekoga tko spava na stolu umjesto za njim, i barem jednog ujaka koji strastveno grli nekoga koga je upravo upoznao, sve trenutke koji čine jedinstvenu hrvatsku zabavu.
Ipak, imali smo fotoaparate – one stare, s filmskim rolama koje si morao razvijati kao u nekom znanstvenom eksperimentu. Čekao si danima, nadajući se da fotografija na kojoj plešeš na stolici neće ispasti mutna... ili još gore, kristalno jasna.
Srećom, neka blaga su preživjela.
Zahvaljujući tim zrnatim otiscima, s ljubavlju pohranjenim u kutijama, ladicama i prašnjavim albumima, sada imamo zlatnu arhivu hrvatskog života u Australiji. Neke fotografije su s ponosom objavljene u Hrvatskom vjesniku , druge više nikada nisu viđene – požutjele su poput finog dalmatinskog vina.
A sada ih vraćamo.
Možda ćete se prepoznati na zaboravljenoj fotografiji, nasmijati se toj staroj frizuri ili pustiti suzu kad vidite nekoga tko više nije s nama. Jer te fešte nisu bile samo o hrani i piću. To su bili trenuci života .
Sitni bljeskovi radosti koji su nas održavali povezanima s domovinom, jednima s drugima i s ritmom zajedničkog identiteta. Svako okupljanje bilo je prilika za hrvatsku zabavu koja je spajala srca preko udaljenosti.
Fešta je duša hrvatske zajednice u Australiji.
Veže nas, podsjeća nas tko smo, daje nam razloge da pjevamo – čak i ako je neusklađeno. Da plešemo – čak i ako loše. Da zagrlimo – čak i ako je to netko koga smo upoznali prije pet minuta.
Zato dragi prijatelji – ako planirate feštu, javite nam se !
Čak i ako ne možemo doći, rado ćemo o tome pisati. Jer vaša fešta je naša fešta . I dok god ima pjesme , sarme i dobrih ljudi, Hrvatska živi - bez obzira koliko smo kilometara daleko.
I zapamtite:
„Fešta nije prava fešta osim ako nije glasna, emotivna i bez isprike hrvatska.“
Povezana priča: 'Seljačka zabava': Tradicionalna proslava hrvatske baštine