Ekskluzivno za Vjesnik: Andrew Bogut razgovara s Davidom Davutovićem o tome kako je izabran kao prvi na NBA draftu 2005.
DAVID DAVUTOVIĆ (DD): Kakva su vam sjećanja na draft i pripreme za njega nakon sveg ovog vremena?
ANDREW BOGUT (AB): Bio je to pravi vihor. Sve se dogodilo tako brzo za mene – iz Melbournea u AIS na 18 mjeseci, zatim u Utah na dvije godine, a onda sam draftiran.
Ali prije nego što sam došao u AIS, bio sam relativno nepoznat u juniorskim košarkaškim redovima i nisam ušao u državne momčadi, a onda sam odjednom, za manje od tri do četiri godine, zapravo, od anonimnosti postao prvi izbor na draftu.
Kad se osvrnem, sve se dogodilo tako brzo i očito je to bio vrlo poseban trenutak, povijesni trenutak – prvi Australac koji je ikada postao broj 1 i to je ono na što sam najponosniji na tom putovanju, jednostavno što sam mogao učiniti nešto što nitko nikada nije učinio iz Australije.
DD: Bilo bi to puno za prihvatiti, pogotovo budući da si tako mlad. Kako si to podnio/la?
AB: Neke stvari rješavaš dobro, neke loše. Učiš usput.
Bez obzira koliko te netko priprema za ono u što ulaziš, nećeš biti pripremljen, to je jednostavno nemoguće jer se toliko toga događa svaki dan brzinom od 1 000 000 milja na sat kad si u toj ligi.
Bilo je puno krivulja učenja, uspona i padova. Bilo je dobrog i lošeg. Ali nikad nije bilo preloše jer je liga jako zauzeta. Ne možeš se previše zadržavati na jučerašnjem danu jer si sljedeći dan u avionu negdje drugdje da opet igraš - imaš 82 utakmice u sezoni, stalno si u pokretu i treseš se.
Nemaš vremena usporiti, što je i dobra i loša stvar. Zaista je loše kada imaš obitelj, pa srećom nisam imao djecu tijekom tog putovanja. To je bilo strateški jednostavno zato što je jako teško biti roditelj u toj ligi. To sam vidio kod brojnih suigrača s kojima sam igrao.
DD: Što se tiče specifičnosti drafta. Jesu li timovi obećavali da će vas zamijeniti za boljeg igrača ili nešto drugo?
AB: Ne baš. Išao sam na Sveučilište Utah, a Utah je imao treći izbor na draftu, pa su htjeli da padnem na prvo mjesto. To je bila jedna stvar. Ali trenirao sam samo za momčadi s dva najbolja izbora na draftu, Milwaukee i Atlantu – to je bio strateški plan mog agenta.
U osnovi je izazvao nekoga tko bi, ako padnem na treće ili četvrto mjesto, draftirao mene bez da me vidi. Bez da zvučim arogantno, strategija je bila 'Andrewa vidimo kao dva najbolja izbora, tako da nećemo ići ni na što ispod toga'. Dobro je funkcioniralo jer je bio prvi izbor.
Pretpostavljam da znaš cijelu pripremu za to, moja situacija funkcionira drugačije za timove nego kod drugih ljudi. Većina drugih ljudi trenira s trojicom ili četvoricom drugih igrača, obično s igračima u tvojoj poziciji - možeš pokazati kako (ulaziš) jedan na jedan, dva na dva. Moj je bio samo jedan na nula, jer nisam imao poticaja trenirati protiv drugih ljudi. Jer ako treniram s izborom druge runde, a on me taj dan izbaci iz igre, postoji rizik od pada za mene.
Dakle, moj agent se s tim stvarno dobro nosio. Radili smo individualne treninge. Ali bili su stvarno teški, jer se ne odmoriš, sva ta pažnja i pogledi su bili usmjereni na tebe bez prestanka. Dakle, bili su to teški, iscrpljujući treninzi, ali sam ih izdržao i na kraju sam draftiran.
DD: Svirajući s Tonijem Kukoćem, kojeg ste obožavali, kakav je bio osjećaj svirati s njim?
AB: Da, to je za mene bio prilično pun krug. Očito sam odrastao voleći Tonija kao i većina ljudi u hrvatskoj zajednici i imao sam njegov dres i dres Milwaukeeja.
Zapravo je postojala moja fotografija na kojoj nosim taj dres na grobu Dražena Petrovića. Dakle, njegova zadnja godina bila je moja prva godina, moja debitantska godina, ostao je i pokušao biti pomalo mentor. Bilo je lijepo imati nekoga u svlačionici tko nije bio samo Hrvat, već i stranac, jednostavno zato što se međunarodni dečki općenito malo bolje kulturno povezuju, a onda je očito mogao govoriti jezik.
Puno smo pričali hrvatski u svlačionici, što je bilo i dobro i loše. Neki suigrači su se ponekad zbog toga ljutili, misleći da pričamo o njima. Ali sada kad se osvrnem, bilo je dobro što ga je bilo.
Bio je na dnu karijere, i znalo se da mu je tijelo u tom trenutku jako loše, pa se ponekad stvarno mučio ostati na terenu, ali sama mogućnost biti u blizini tipa s tako visokim košarkaškim IQ-om, postavljati pitanja i učiti od njega bila je stvarno dobra.
DD: Imali ste epsku karijeru. Odigrali ste 682 utakmice i osvojili prvenstvo dok ste se borili s ozljedama koje su vam ugrozile karijeru. Kako se osvrćete na sve to?
AB: Da, dobro, loše i ružno. Mislim da sam sve iskusio. Iskusio sam biti zvijezda u timovima, iskusio sam biti zvijezda koja igra uloge poput startera koji igra uloge, iskusio sam biti igrač na klupi, iskusio sam biti tip koji je bio samo tu kao polica osiguranja na klupi.
Onda je sama borba s nedaćama najveća stvar - dobio si priznanja i nagrade, ali je važnije ustrajati.
U biti sam imao dvije ozljede u prometnim nesrećama, a razgovori s liječnicima nakon obje nisu bili dobri u vezi moje budućnosti. Nisam dobio dobre vijesti, ali sam to izdržao i ustrajao te sam ipak uspio izgraditi 13-godišnju NBA karijeru, dvije godine u NBL-u, plus utakmice za (australsku) reprezentaciju.
Bio sam u fazi u kojoj sam se trebao umiroviti devet godina kasnije, gležanj mi je bio toliko loš da jednostavno nije moglo biti bolje i bio sam jako frustriran. Zato sam najponosniji na to što sam ustrajao u tome.
DD: Čestitam i na nedavnom ulasku u FIBA-inu Kuću slavnih. Što je to za vas značilo?
AB: Iskreno, nisam to očekivao. Kad odrasteš igrajući, kao što sam rekao u svom govoru, nikad ne očekuješ da ćeš jednog dana biti član Kuće slavnih. Ali kad sam primio poziv, bilo je to prilično cool.
Oduvijek sam bio najviše strastven oko igranja za reprezentaciju dok sam bio zdrav, naravno, propustio sam nekoliko sezona zbog ozljede, ali stvarno sam uživao u tom razdoblju kada sam osvojio zlatnu medalju u kategoriji do 19 godina, što je još uvijek jedina zlatna medalja na toj razini i u povijesti australske košarke.
Stvarno je super, i uspio sam odvesti suprugu i djecu u Bahrein (u svibnju) i otići na ceremoniju, a djeca su tome svjedočila. Bio je to stvarno super trenutak za moju obitelj.
