U srcima naših iseljenika žive dvije domovine - ona ostavljena iza nas i ona novootkrivena. Malo tko je uspio tako skladno spojiti ljubav prema hrvatskoj baštini s ponosom što je australski državljanin kao naš sugovornik, čije je ime postalo sinonim za predanost hrvatskoj zajednici u Melbourneu.
Vladimir Jakopanec stigao je u Australiju 1987. kao 37-godišnjak, u vrijeme kada se Hrvatska još uvijek borila za svoju neovisnost. Ono što je započelo kao bijeg od neizvjesne budućnosti razvilo se u cjeloživotnu misiju očuvanja hrvatske kulture i identiteta na drugoj strani svijeta.
Više od tri desetljeća Vladimir je bio učitelj, radijski i televizijski voditelj te restaurator pozlaćenih antikviteta - ali prije svega nepokolebljivi čuvar hrvatskog jezika i tradicije. Njegovi romani U zamci Nefretitide, Requiem za Bellu Nemeth i Heretici među prvim su ozbiljnim književnim djelima u modernoj hrvatskoj književnosti koja istražuju psihologiju emigracije.
U ovom iskrenom intervjuu otkrivamo kako se jedan čovjek nikada nije predao nostalgiji, već je svoju ljubav prema domovini usmjerio u djela koja će nadživjeti generacije. Njegova priča odraz je svih nas koji vjerujemo da se identitet ne gubi promjenom adrese - on se čuva djelovanjem i predanošću.
Ovo je priča o tome kako postati most između dvije kulture, a da se pritom ne izgubi nijedna.
Dolazak u Australiju
Gospodine Jakopanec, možete li nam reći kada ste stigli u Melbourne i što vas je dovelo u Australiju?
U Melbourne sam stigao s obitelji 1987. godine, kada sam imao 37 godina. Bila je to teška odluka u vrlo izazovnom vremenu u Hrvatskoj, koja je još uvijek bila dio Jugoslavije. Sve se činilo beznadnim. Čak se i ideja rata tada činila nemogućom, a kamoli izgledi za slobodnu i neovisnu Hrvatsku.
Kakvi su bili vaši prvi dojmovi o Melbourneu i životu u Australiji?
Dok sam se vozio taksijem od zračne luke, prvo što sam primijetio bila su stabla eukaliptusa. Vozač mi je rekao da se zovu "eukaliptus". Listovi nisu bili zeleni, već tamnosivo-maslinaste boje - podsjetili su me na uniforme 'JNA', koje mi se nisu baš sviđale. Osjećao sam se depresivno.
Nakon prvih nekoliko dana shvatio sam da sam daleko od kuće i da se neću moći uskoro vratiti. Počeo sam nedostajati za svojom kućom, susjedima, svojim Zagrebom, svojom Koprivnicom gdje sam odrastao i svojim rodnim Zagorjem. Te prve godine osjećao sam se kao da me slomila tuga koja nije mogla proći. Zaboravio sam sve teškoće koje smo proživjeli kod kuće - sve je tamo počelo izgledati romantično, protraćeno, zauvijek izgubljeno. Ali nakon šest mjeseci počeo sam shvaćati da su možda stvari ovdje bolje - da ova zemlja napreduje jer poštuje osnovne principe rada, pravednosti i međusobnog poštovanja.
Prilagođavanje i profesionalni razvoj
Kako ste se prilagodili novoj zemlji i kulturi? Koji su bili najveći izazovi?
Prva godina je bila jako teška. Radio sam u tvornici namještaja u užasnim uvjetima, zatim nekoliko mjeseci u skladištu, a na kraju kao njegovatelj starijih osoba, te sam na kraju radio u gerijatrijskoj bolnici. U Zagrebu sam studirao hrvatski jezik i teologiju - naravno, ovdje u tim područjima nije bilo posla.
Međutim, oduvijek sam se zanimao za obradu drveta, rezbarenje i pozlatu zlatnim listićima. Posjećivao sam radionice u Hrvatskoj i vježbao u slobodno vrijeme. Oko 1989. otvorio sam studio za restauraciju pozlaćenih antikviteta. Od teških početaka posao je rastao. Čak sam se pojavio u jednoj od najgledanijih TV emisija u to vrijeme, Donovo dvorište. Restaurirao sam nekoliko katoličkih i pravoslavnih oltara, potpuno preuredio unutrašnjost i oltar Makedonske pravoslavne crkve u Eppingu te, sa suradnicima, ostavio nekoliko prekrasnih brončanih skulptura u melburnskim parkovima.
Uključenost u hrvatsku zajednicu
Koliko ste dugo aktivni u hrvatskoj zajednici u Melbourneu?
Nakon izbora 1990. godine, pozvan sam da se pridružim Australsko-hrvatskom kulturno-umjetničkom društvu „August Šenoa“ pri župi Svetog Duha u Springvaleu. Bio sam tamo uključen nekoliko godina, sve dok se društvo nije raspalo. Nakon toga sam iskoristio razne prilike unutar hrvatske zajednice i od tada sam ostao aktivan.
U kojim ste organizacijama ili aktivnostima sudjelovali?
U posljednjih petnaest godina uglavnom sam radio kao voditelj programa na hrvatskom radiju - kratko na Radiju Casey i osam godina na 3MDR-u u Emeraldu. Također sam predavao hrvatski jezik u Viktorijanskoj školi jezika i Školi hrvatskog jezika i kulture u Clifton Hillu. Neko vrijeme sam radio kao socijalni radnik u Australsko-hrvatskim socijalnim službama, pomažući u vođenju grupa socijalne podrške.
Kako vidite ulogu hrvatske dijaspore u očuvanju identiteta?
Naše jezične i kulturne škole, zajedno s folklornim skupinama, ključne su u pomaganju mladima da zadrže jezik i običaje svojih predaka. Ohrabrujuće je vidjeti mlađu generaciju - rođenu ovdje - kako preuzima vodstvo u vođenju naših institucija, dok se mnogi od nas starijih članova postupno povlačimo.
Što vas je motiviralo da budete toliko aktivni u zajednici?
Ponekad je to dolazilo iz osjećaja odgovornosti prema mom narodu i budućim generacijama iseljenika, a često je to bila osobna potreba da budem među svojim sunarodnjacima Hrvatima. Slušanje i govor našeg materinjeg hrvatskom uvijek će nam biti nešto posebno. Dakle, ako ću biti iskren, moja motivacija je bila mješavina osobnih interesa, ljubavi prema zajednici i osjećaja da na neki način mogu doprinijeti.
Promjene zajednice tijekom vremena
Kako se hrvatska zajednica u Melbourneu promijenila tijekom godina?
Da, zajednica se brzo promijenila u posljednjih 30+ godina. Sve do osamostaljenja Hrvatske 1990-ih, zajednica je ovdje bila prilično kruta, oprezna i hiperaktivna - što je razumljivo, s obzirom na to da je još uvijek bila pod prijetnjom komunističkog jugoslavenskog režima i infiltrirana od strane špijuna UDBA-e koji su pratili hrvatske migrante.
Danas naša zajednica živi mirnije, poput drugih etničkih skupina. Okupljamo se oko crkava, sportskih klubova, dobro organiziranih škola, folklornih društava i gospodarskih i kulturnih foruma koji nas povezuju s Hrvatskom. Naši mladi aktivno sudjeluju i kao rezultat toga, hrvatska zajednica sada je cijenjena u širem australskom društvu.
Pisanje i književna inspiracija
Kada ste počeli pisati i što vas je privuklo književnosti?
Počeo sam pisati u 5. razredu, kada sam se prvi put susreo s poezijom Dragutina Domjanića — potpuno me očarala. Pisao sam pjesme koje su povremeno objavljivane u Malim novinama, dječjim novinama koje su se distribuirale diljem Hrvatske. Kasnije, kao student, objavio sam zbirku uglavnom duhovne i domoljubne poezije. Počeo sam pisati i kratke priče, koje sam, nažalost, spalio prije odlaska u Australiju.
Godine 2002. objavila sam još jednu zbirku poezije u Melbourneu, a zatim sam 2015. objavila svoj prvi roman U zamci Nefretitide, i u Melbourneu i u Splitu. Inspiracija? To je neka vrsta unutarnje prisile. Promatrate svijet, ljude, događaje - ideja vam sine - i kad se to dogodi, osjećate se kao trudnica u porođaju: ili je rodite ili umrete. U tome postoji opsesija kojoj je gotovo nemoguće odoljeti.
Možete li nam reći više o svojim romanima i zbirci priča Omorina?
Moj prvi roman, U zamci Nefretitide, napisan je prilično brzo ovdje u Melbourneu. Između 2015. i 2020. napisao sam još dva romana i zbirku kratkih priča.
U romanima Zamka Nefretitide i Rekvijem za Bellu Nemeth istražujem psihologiju iseljenika. Vjerujem da sam prvi u modernoj hrvatskoj književnosti koji se ozbiljno bavio ovom temom — pokazujući kako emigracija ima svoju cijenu, svoje zamke i što se može dogoditi ako nismo svjesni ili ne možemo s njima izaći na kraj.
Heretici je roman koji sam započeo u Hrvatskoj. Bavi se psihologijom religije, idejom sustava vjerovanja i njihovim preplitanjem s društvenim i političkim idejama, uglavnom u hrvatskom kontekstu - obuhvaćajući razdoblje prije Prvog svjetskog rata, tijekom rata, pa sve do Hrvatskog proljeća. Istraživao sam to društveno tkivo, tražeći smisao i razumijevanje napetosti koje sam osobno doživljavao.
Jezik i pismo u dijaspori
Kako uspijevate pisati na hrvatskom jeziku dok živite u okruženju engleskog govornog područja?
Zapravo, život u nehrvatskom okruženju još me više potaknuo da pišem na hrvatskom - to mi je nedostajalo. Pisanje mi pomaže održati unutarnju ravnotežu između onoga što jesam rođenjem i jezikom - Hrvat - i onoga što riskiram postati - Australac koji polako zaboravlja svoj materinji jezik. Dakle, engleski ne ometa moj hrvatski; zapravo me motivira da ga održavam živim i svježim.
Gdje objavljujete svoja djela? Koje su knjige dostupne na engleskom jeziku?
Sve moje knjige - osim ranih zbirki poezije i U zamci Nefretitide - objavljene su i u Hrvatskoj i u Australiji. U Australiji se mogu pronaći u knjižari Zagreb u Prestonu ili naručiti putem: www.aspectum.com.au
prodaja@aspectum.com.au
U Hrvatskoj se mogu naručiti putem: www.webknjizara.hr
Veza s Hrvatskom
Koliko često posjećujete Hrvatsku i kakav je osjećaj vratiti se?
Prvi put sam ga posjetio 15 godina nakon emigracije i osjećao sam se kao san. Napustio sam sivu, siromašnu, jugoslavenskom okupiranom Hrvatsku - svaka zgrada siva. Ali 2002. godine sve je bilo svijetlo i otvoreno. Gradovi su blistali - Zagreb, Varaždin, Koprivnica - i ponovno povezivanje s prijateljima bilo je neopisivo. Od tada idem svake dvije ili tri godine - to je sada rutina.
Pratite li hrvatsku književnu scenu i održavate li kontakt s tamošnjim piscima?
Da, imam. U kontaktu sam s nekoliko pisaca i kritičara u Hrvatskoj, zahvaljujući kojima su moje knjige predstavljene u Hrvatskom društvu književnika i knjižari Bogdan Ogrizović u Zagrebu. Moj najnoviji roman je čak predstavljen i na forumu Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
Kakvo je stanje hrvatske književnosti u dijaspori?
Čini se da nitko zapravo ne obraća pažnju na pisce iz dijaspore. Možda sam samo ja izvan teme, ali osim nekoliko starijih pjesnika ovdje u Melbourneu, ne znam nikoga tko ozbiljno piše. Osim ako se nešto uskoro ne promijeni, ne vidim svijetlu budućnost za književnost ovdje u Australiji.
Hrvatska matica iseljenika obavještava nas o globalnim publikacijama putem svog časopisa Matica, ali ne postoje strukturirani napori za podršku piscima iz dijaspore u objavljivanju ili distribuciji.
Bilo bi puno lakše kada bi netko ujedinio i podržao pisce iz dijaspore. To bi definitivno inspiriralo mlađe generacije da uzmu pero u ruke.
Hobiji i obrtništvo
Čuli smo da ste prilično vješti u obradi drveta. Kako je to počelo?
Kao dječak, uvijek sam rezbario stvari malim nožićem. Kasnije sam u svojim restauratorskim radovima kombinirao zlato i drvo. Ali tek nedavno, sada kada imam više vremena, naučio sam tokarenje drva putem YouTubea. Oblikujem sve vrste oblika - gotovo na granici umjetnosti. Volim uzeti grubi ili čak truli komad drva i dati mu novi život - pretvoriti ga u nešto lijepo što bi moglo nastaviti živjeti kao ukrasni predmet u nečijem domu.
Kako sada izgleda tvoj tipičan dan?
Divno. U mirovini sam, bez obaveza, bez pritiska da ustajem rano ili ispunjavam tuđa očekivanja. Provodim vrijeme radeći ono što volim. Moja supruga i ja možemo ići na kratka putovanja kad god želimo.
Planirate li pisati još? Na čemu sada radite?
Završavam povijesni roman koji bi, ako smijem biti toliko smion, mogao zaokružiti moje spisateljsko putovanje. Riječ je o izvanrednom čovjeku - jednom od hrvatskih papa, Sikstu V., ili Feliceu Perettiju kako su ga zvali na talijanskom - izvorno Sretku Kruškoviću. Malo tko iz Hrvata zna da smo imali dva pape: Ivana IV. u 6. stoljeću (rođenog u Solinu) i Siksta V. u 16. stoljeću - rođenog u današnjoj Italiji od hrvatskog oca iz Kotora. Nadam se da će ga naši ljudi smatrati zanimljivim štivom.
Poruka za budućnost
Kakve su vaše nade za hrvatsku zajednicu u Melbourneu?
To je živahna zajednica. Mogla bi biti aktivnija u nekim područjima, ali nitko nije savršen. Nadam se da će ostati živahna i otvorena za sve koji žele biti dio nje. Neka naše crkve ostanu pune, naši sportski tereni živahni i neka mladi ljudi budu uključeni svugdje. Što se tiče nas starijih - neka uvijek budemo tu kada je potrebno.
Koju biste poruku uputili mladim Hrvatima u dijaspori?
Učite hrvatski. Uključite se u rad hrvatskih klubova, crkava i sportskih timova. Ne zaboravite svoje korijene - oni su ono što vas čini onim što jeste. Nikada nećete biti Irac, Englez ili Francuz. Vi ste Hrvat - ostanite takvi, kamo god vas život odvede. Hrvatska je stara i ponosna zemlja. Budite ponosni što ste Hrvat.
Kako vidite svoju ulogu u očuvanju i prenošenju hrvatske kulture?
Pa, u dobi sam u kojoj se od mene ne može puno više očekivati, ali dok sam imao energije, pokušao sam prenijeti nešto od nematerijalnog bogatstva koje sam stekao. Gotovo petnaest godina proveo sam podučavajući našu mladež hrvatskom jeziku, uz sav svoj ostali rad. Nadam se da će moji tekstovi - posebno ako se prevedu na engleski - pomoći mlađoj generaciji da shvati tko su i možda ih inspirirati da nešto ostave onima koji dolaze poslije njih.
Iznad svega, zahvalan sam hrvatskoj zajednici kojoj pripadam — na prilici da na bilo koji način doprinesem njezinoj dobrobiti i budućnosti.
