Fotografije: Boris Čerina, privatni album
Boris Čerina, podrijetlom iz Splita u Hrvatskoj, živi u Australiji od 1998. godine i trenutno radi s Australsko-hrvatskim društvenim službama pružajući kućnu njegu starijim članovima hrvatske zajednice u Melbourneu. Godine 2017. on i njegova supruga krenuli su na poznato hodočašće El Camino de Santiago , pješačeći 800 kilometara preko Francuske i Španjolske. U ovom intervjuu Boris dijeli svoje transformativno putovanje drevnom hodočasničkom rutom, izazove s kojima se suočio, ljude koje je upoznao i trajan utjecaj koji je ova duhovna i fizička avantura imala na njegov život.
Možete li se ukratko predstaviti – koliko dugo živite u Australiji, odakle dolazite i čime se trenutno bavite?

Zovem se Boris Čerina, rođen sam i odrastao u Splitu, a u Australiju sam prvi put došao sa suprugom, koja je odrasla u Melbourneu, 1998. godine za vrijeme Svjetskog prvenstva u Francuskoj. Moram spomenuti da mi je omiljena kasnonoćna ili točnije ranojutarnja zabava tijekom mog prvog posjeta Australiji, uz svakodnevne turističke obilaske grada i okolice, bila gledanje utakmica Svjetskog prvenstva i naravno navijanje za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, koja je ostvarila svoj prvi povijesni uspjeh osvojivši treće mjesto na svijetu. U Melbourne smo se kao obitelj vratili na dulji boravak 2007. godine, a rekao bih i trajno 2013. godine, nakon 4 godine provedene u Bangkoku. Trenutno sam zaposlen za Australsko-hrvatske društvene usluge (ACCS) na programu pružanja usluga kućne njege starijim osobama iz naše zajednice i šire zajednice.


Putovanje u Camino de Santiago
Posebno nas zanima vaše iskustvo na putovanju Caminom de Santiagom. Možete li podijeliti što vas je motiviralo da krenete na ovo putovanje i kakva su bila vaša očekivanja prije početka?
Postoji izreka vezana uz Camino koja kaže „Ti ne biraš Camino, Camino bira tebe“ i koliko god to čudno zvučalo na prvi pogled, u našem slučaju se pokazalo potpuno istinitim. Moja supruga je na poslu čula pozitivne priče od ljudi koji su bili na Caminu ili Putu svetog Jakova i rekla je da bi voljela jednog dana krenuti na to putovanje. Kupili smo knjige u kojima su neki hodočasnici opisivali svoja iskustva s putovanja, pogledali film „Put“ s Martinom Sheenom u glavnoj ulozi i to je bilo to.


Početkom svibnja 2017., nakon 15 mjeseci čekanja, krenuli smo na put. Motivacije nije nedostajalo, ali čini mi se da je glavna motivacija za Camino bila potreba da se na neko vrijeme odmaknemo, bez obveza, žurbe i posvetimo vrijeme sebi. Oboje smo bili umorni, prezasićeni poslom i obvezama, a uz to mi je otac bio jako bolestan, i čini mi se i danas da je to bilo pravo vrijeme za Camino. Nismo imali velika očekivanja; htjeli smo vratiti unutarnji mir, dobro se fizički i duhovno odmoriti, „resetirati“ se i upoznati dio Španjolske kroz koji smo hodali, a koji vjerojatno nikada ne bismo vidjeli niti posjetili kao turisti.




Fizički i mentalni izazovi
Kako biste opisali fizičke i mentalne izazove s kojima ste se suočili tijekom putovanja? Što je bilo najteže, a što najljepše iskustvo?




Prije polaska za Francusku i Španjolsku napravili smo plan prema kojem smo namjeravali pješice prijeći rutu zvanu Francuski Camino za 32 dana, što je otprilike bilo prosječno vrijeme za putovanje od 800 kilometara. Nakon Camina planirali smo posjetiti Finisterre, malo ribarsko selo na atlantskoj obali za koje se do Kolumbovog otkrića Amerike vjerovalo da se nalazi na kraju svijeta, oko 100 kilometara od Santiaga, našeg konačnog odredišta.


Željezni križ na kojem se simbolično ostavljaju problemi ili tuge koje hodočasnici nose
Najfizički i psihički najzahtjevniji bio je prvi dan kada smo krenuli sa svom prtljagom – ja sam imao preko 18 kg plus dodatnu torbu s fotoaparatom, a moja supruga 16 kg – preko planinskog prijevoja Pireneji na visini od 1430 metara do grada Roncevallesa u Španjolskoj, udaljenog 28 kilometara, što nam je trajalo punih 9 i pol sati hoda. Nove, nenošene planinarske cipele koje sam kupio prije polaska na Camino izazvale su mi žuljeve, a nokti na oba palca na nogama i lijevom malom prstu pocrnjeli su, pa sam posljedice tog prvog dana osjećao još nekoliko dana. Moja supruga nije imala problema jer je nosila starije, iznošene cipele.




Tijekom putovanja, kada smo također prelazili neku planinu, pratila nas je gusta magla u kojoj se nije vidjelo 10 metara ispred sebe, samo da bi nakon toga počela jaka kiša praćena strašnom grmljavinom dok smo bili na planini bez ikakvog skloništa. Psihološki, najteže je bilo hodati kroz 400 km dugu Mesetu (španjolsku Slavoniju) starom rimskom prašnjavom stazom na temperaturama od 30 stupnjeva i više, te spavati u smještaju u zajedničkim sobama punim ljudi koji su glasno hrkali, ha ha ha.




Najljepše iskustvo je mir koji vas prati tijekom cijelog putovanja, ljudi koje susrećete i krajolik kroz koji prolazite dok hodate. Tu je i hrana - mali zalogaji zvani tapas ili pinxos kako se tapasi zovu u tom dijelu Španjolske, pulpo ili hobotnica pripremljena s crvenom paprikom, kruh sa šunkom (jamon), prirodni sok od naranče koji se može kupiti u svakom kafiću, hrvatska Franck kava koju poslužuju u svim kafićima u gradu Zubiri itd. Uspomene su lijepe i brojne.




Osobna transformacija
Kako je na vas osobno utjecalo hodanje El Caminom? Jeste li doživjeli neke značajne promjene u perspektivi ili pristupu životu tijekom putovanja ili nakon njega?



Ne mislim da su se u mom životu dogodile neke veće promjene tijekom Camina ili nakon njega, ali hodanje Caminom potvrdilo je nešto što sam već znala, ali u ovom ludom svijetu ponekad možda zaboravila – da za život zapravo ne treba puno, a sreća i zadovoljstvo su u malim svakodnevnim stvarima: novom jutru, kavi s prijateljima, osmijehu, lijepoj riječi, novom danu, kontaktu s nepoznatim ljudima i svemu što te ispunjava i čini zadovoljnim. Jedva smo čekali da se rano ujutro probudimo, prošetamo i otkrijemo nove krajolike ili gradove, probamo novu hranu i naučimo nešto novo. Definitivno smo se s Camina vratili smireniji i odmorniji.


Suputnici hodočasnici
Kakvi su bili susreti s drugim hodočasnicima? Postoji li neka posebna priča o prijateljstvu ili druženju koju biste istaknuli?

Sa Draženom iz Šibenika i Karlom s Hvara.

Na Caminu susrećete ljude različitih profila, životnih sudbina i uvjerenja, iz različitih zemalja i kultura, koje ćete teško sresti u svakodnevnom životu ili ako ih i sretnete, nećete ih kao takve prepoznati, jer su okolnosti i uvjeti pod kojima ih susrećete na Caminu potpuno drugačiji. Većina hodočasnika ide na Camino iz vjerskih razloga, ali ima i onih koji se odluče na putovanje kako bi popunili prazninu u svom životu, obilježili određeni životni događaj ili u miru razmislili i donijeli važnu životnu odluku, a za neke je to isključivo fizički ili psihički izazov.


Neki to čine u spomen na preminulu osobu, a neki se nadaju da će im se na kraju putovanja oprostiti neki od grijeha. Neki bi željeli izgubiti neželjeni višak kilograma na Caminu. Iako su razlozi polaska različiti, svi koji hodaju imaju isti cilj, a to je doći do odredišta, katedrale sv. Jakova u Santiago de Composteli. Zbog toga na putu postoji osjećaj zajedništva i hodočasnici su spremni pomoći jedni drugima, razgovarati ili podijeliti večeru, ponuditi vam čašu vina ili pomoći vam nositi ruksak.


Najbliže smo se zbližili s jednim Španjolcem iz Baskije, strastvenim navijačem nogometnog kluba Athletic Bilbao. S 38 godina preživio je moždani udar i dok je ležao u bolnici osjetio je poziv i razmišljao samo o tome kako mora ići Caminom. Nakon toga, tijekom sljedećih nekoliko godina, propješačio je nekoliko različitih Camino ruta i napisao vodič na španjolskom za francusku Camino rutu. Bio je neiscrpan izvor vrijednih informacija o smještaju i hrani na ruti.

S njim je hodao Argentinac i njih dvojica su skakali i slavili kao da su Hrvati kad smo jedne večeri zajedno gledali finale Lige prvaka u kojem je Mandžukić u dresu Juventusa postigao gol škaricama leđima okrenut Real Madridu.
Zatim je tu bio David, 74-godišnji Englez koji je veći dio života proveo vozeći taksi u Londonu. Upoznali smo i Marka, Australca iz Hawthorna koji je prvih nekoliko dana pješačio 45-50 kilometara dnevno. Upozorili smo ga da nam se to čini previše i rekli mu da bude oprezan, te smo ga ponovno sreli nakon nekoliko dana u jednom smještaju, bolesnog, s otečenim nogama i nesposobnog da nastavi hodati sljedeći dan.

Grupa Korejaca koji malo hodaju i koriste javni prijevoz – malo.

Hontanas, mali gradić u kojem smo upoznali Alenku, Slovenku.
Na putovanju smo upoznali i dvije Hrvatice, Draženu iz Šibenika i Karlu s otoka Hvara. Nakon tog Camina, Dražena je propješačila još tri rute, uključujući onu iz Portugala, a završila je i 150 kilometara dugi Camino na otoku Krku. S Draženom smo i danas u kontaktu i nalazimo se na kavi kad god smo u Šibeniku.
Zatim je tu bio Franco, Talijan iz Torina, njegov prijatelj liječnik i još trojica Talijana koji su na putovanje poveli svog prijatelja - čovjeka koji je oslijepio zbog neke bolesti, a čija je životna želja prije bolesti bila ići Caminom.


Sjećam se i mise za hodočasnike u crkvi Svete Marije u gradu Carrión de los Condes, s nadahnutom propovijedi i božanskim pjevanjem časnih sestara. U crkvi se osjećala posebna energija, a svi hodočasnici i lokalno stanovništvo dočekali su kraj propovijedi sa suzama radosnicama u očima.


Savjeti za druge
Što biste poručili drugim Hrvatima u Australiji koji razmišljaju o ulasku na El Camino?
Hodanje Caminom je prekrasno iskustvo koje bih preporučio svima koji o tome razmišljaju, bez obzira na razloge zašto bi krenuli na put. Samo se trebate dobro informirati, pripremiti i ne žuriti. Camino nije natjecanje i trebate ga prohodati tempom koji vam odgovara. Mi smo na kraju prohodali naš Camino za 32 dana i nakon toga ostali još 3 dana u Santiagu.




Osobno mislim da je uvijek bolje na takvo putovanje krenuti u paru, ali ako ste sami, ne brinite – na Caminu ćete susresti druge hodočasnike iz cijelog svijeta tako da nikada nećete biti sami, osim kada to želite. Ako biste željeli doživjeti Camino, ali nemate vremena za putovanje u Francusku, Španjolsku ili Portugal, možete krenuti i jednom od staza u Hrvatskoj poput Camina na otoku Krku. Osjećaj je svakako prekrasan, ali iskustvo je drugačije.

Više o dijelovima Camina u Hrvatskoj pročitajte ovdje – 'Od španjolskog svetog puta do srednjovjekovnih ruta Hrvatske' https://vjesnik.com.au/2025/07/from-spains-sacred-path-to-croatias-medieval-routes/