Marko Babić bio je hrvatski ratni junak koji se 1991. vratio iz inozemstva kako bi branio domovinu tijekom Domovinskog rata. Poznat po svojoj hrabrosti u bitci za Vukovar, posebno na Trpinjskoj cesti, Babić je postao simbol otpora srpskoj agresiji. Ovo je izvanredna istinita priča o rođenom vođi koji je sve dao za Hrvatsku.
Rad u inozemstvu prije rata
Sredinom 1980-ih, kao i mnogi Hrvati, otišao je raditi u inozemstvo.
Prvo je bio u Njemačkoj, a zatim u Švicarskoj. Kad je vidio prijetnje koje je velikosrpska politika predstavljala prema Hrvatskoj, nije ni trenutka oklijevao.
U travnju 1991. Marko Babić se vratio u domovinu, u rodni Vukovar, i ponudio se za obranu grada. Bio je stacioniran u naselju Borovo gdje je zapovjednik bio legendarni Blago Zadro. Nije posjedovao nikakvo posebno vojno znanje, ali je imao srca i odlučnosti braniti domovinu pod svaku cijenu.
Prva borba i rođenje legende
To je postalo očito tijekom prvog većeg tenkovskog napada na taj dio Vukovara. Srpske snage su arogantno napredovale, uvjerene da će zauzeti hrvatski grad u roku od nekoliko dana.
Marko je bio na položaju s drugim braniteljima kada im se približio srpski tenk. Jedan od njegovih suboraca imao je "osu", ručni bacač raketa, koji je trebao biti ispaljen na tenk.
Međutim, dijelom zbog neiskustva, a dijelom iz straha — jer se cijela ulica tresla kad se tenk približio — on se jednostavno, vojnički rečeno, ukočio. Marko je tada opsovao i rekao suborcu da mu pokaže kako se koristi.
Zatim je naciljao i pucao. Pogodio je tenk, okrenuo se prema svojim suborcima i nasmiješio se svojim prepoznatljivim osmijehom. To je bio početak legendarne bitke na Trpinjskoj cesti, koja je ubrzo postala poznata kao „groblje srpskih tenkova“.
Taktička briljantnost na Trpinjskoj cesti
Kasnije je opisao jedan od napada:
„Sve je bilo puno tenkova, sve se treslo zbog njih. Pustili smo ih da nam se približe. Kretali smo se kroz vrtove kuća, čekali tenk, pogodili prvi, povukli se 50 metara, pogodili drugi. Udarili smo ih kroz ograde prema cesti. Koja je bila naša prednost i naša sreća? JNA je ušla arogantno, bahato i samodopadno. Pješaštvo su ostavili oko 200 metara iza sebe, pa su tenkovi bili kao glineni golubovi!“, rekao je.
Inspirirajući otpor
Također je objasnio zašto je to važno.
„Moramo drugima pokazati da ih možemo zaustaviti. Tek kada to učinimo, ljudi neće bježati, već će ostati i boriti se do kraja“, rekao je.
Osobno je uništio 14 tenkova, a neki kažu još pet ili šest. Nikada se time nije hvalio. Zbog iskazane hrabrosti zaslužio je veliko poštovanje. Nakon tragične smrti Blage Zadre, na sastanku branitelja izabran je za njegovog nasljednika.
Držeći liniju i nastavljajući borbu
Sve do neposrednog pada grada, srpski tenkovi nisu mogli probiti se. Marko je napustio Vukovar tijekom proboja. Nakon toga nastavio se boriti na drugim frontama. Vojsku je napustio s počastima 1997. u činu pukovnika. Odbio je primiti veteransku mirovinu.
Život pun služenja i iznenadni kraj
Bio je inicijator televizijske serije o obrani Vukovara. Nije doživio njezin završetak. Na sprovodu jednog od svojih suboraca razbolio se. Umro je od moždanog udara u Zagrebu 2007. u dobi od 42 godine.
Umro je prije nego što su pronađeni posmrtni ostaci njegovih roditelja, Ive i Stipana — srpska vojska ih je odvela iz njihova doma.
Danas srednja strukovna škola u Vukovaru koju je pohađao nosi njegovo ime, kao i Centar za razvoj vođa u Udbini, gdje se obučavaju komandosi.
Ratnik i vođa
Oni koji su se borili uz njega kažu - bio je utjelovljenje rođenog ratnika i vođe.
